Drage moje, one koje su pratile moj rad i moj blog, sigurno znaju da mi je jedan od najdražih materijala papir...Davno, još od osnovne škole sam voljela reckati, lijepiti, bojiti, crtati...I tako je do danas.
Sjećam se, '82-'83 godine sam boravila u Iraku. Na gradilištu, koji je od Bagdada udaljen oko 300km, bila je samoposluga koja je imala sve, ali čestitke, razglednice ....nikako...Dakle, ako sam htjela da se javim svojima u Sarajevo, da čestitam nekom rođendan, vjenčanje ili samo da pošaljem razglednicu, morala bih putovati do Bagdada. Rješenje sam našla u izradi...prigodnih čestitki...fotkala po okolini i slike radila kod lokalnog fotografa...i tako slala razglednice.
Haha....kad se sjetim tih mojih čestitki...prvo rad je trajao dugo...svo to crtkanje, rezkanje sam ponavljala po nekoliko puta, vrlo često nezadovoljna....bacala gotovu čestitku....i ponovo radila novu...
Uglavnom, primatelji su bili zadovoljni, ne znam šta su tada razmišljali....moguće kao i danas da su se čudili što to radim kad sve to lijepo može da se kupi...
Ma baš me briga što ko misli, ja to volim da radim...a još više volim da šaljem...i poklanjam. Čestitka stigla poštom meni je još uvijek najdraža čestitka, znam da nije poslana reda radi nego je neko mislio na mene, pisao svojom rukom i potrudio se da ode do pošte i pošalje mi...
Volim da ih radim....i dok radim čestitku....već imam ideju za drugu, treću....itd
Ako mislite da sam zanemarila drugu moju ljubav, polimernu glinu....varate se...
Skice su spremne, samo da budem imala vremena krećem u akciju.
Do sljedećeg posta lijepi pozdravi
