Drage moje,
Vjerujem da ste primjetile da me već dugo nema u ovom blogerskom svijetu...Razlog....hm...ako će te iskreno onda razloga nema. Malo vremena, neka druga preokupacija i nije neko opravdanje.
Zbog toga i neću mnogo pisati o tome zašto me nije bilo....A materijala za pisanje sam imala, od putovanja do nekih mojih krasnih radova koje čak nisam ni fotkala, zasićenje ili moja lijenost...moglo bi to biti razlog.
Skoro 2 godine moja glavna inspiracija i okupacija je moj dragi unuk Edi. Kad je moja snaha počela raditi nekako se podrazumjevalo da deda i ja preuzmemo brigu o njemu što nas je jako razveselilo i dalo nam krila. Vrtić u toj dobi (tada mu je bilo godina dana) nije dolazio u obzir. Možda kad napuni 3 godine da krene u Montessori vrtić, to nam se čini kao najbolja varijanta. U Sarajevu Montessori vrtić ne postoji za djecu mlađu od 3 godine. Zato je baka provela dane i noći pretražujući i čitajući literaturu koja bi me bar donekle uputila u načine odrastanja, otkrivanja i učenja po ovoj metodi. Zašto smo izabrali baš Montessori?
A što bi jedna baka koja voli kreativni način izražavanja drugo izabrala kad je ova metoda upravo takva, prvenstveno kreativna.....Kroz divnu kreativnu igru djeca dolaze do mnogo ozbiljnih saznanja bez prisile da to savladaju.
Vrijeme koje je iza nas je uglavnom bilo provedeno u spontanom razvoju motorike što smo i uspjeli uz igrice i divno smo se zabavljali....Sad su pred nama "ozbiljni zadaci" i mislim da ćemo ih savladati kao i sve do sada.
Ova fotka je napravljena u augustu gdje moj Edi kroz rupicu na boci ubacuje slamcice.
Tada mu je bilo 15 mjeseci i vrlo uspjesno je to radio...
I tako vam ja provodim dane, uživajući u svakom momentu provedenom s jednim malim preslatkim bićem.
Sad je Edi već veliki, lijepo ručka, ponavlja sve što čuje, traži da se igramo...ma pravo je bogatstvo.
Slobodnog vremena imam noću kad ponešto kreativno uradim ali sve to nekako sporo ide.
Nadam se da ću se konačno ponovo uključiti u ovaj blogerski svijet i ponešto pokazati što radim.
Do tada lijep pozdrav svim mojim dragim čitateljima, nadam se da me niste zaboravili.
Velika pusa
vaša Phoenix
Vjerujem da ste primjetile da me već dugo nema u ovom blogerskom svijetu...Razlog....hm...ako će te iskreno onda razloga nema. Malo vremena, neka druga preokupacija i nije neko opravdanje.
Zbog toga i neću mnogo pisati o tome zašto me nije bilo....A materijala za pisanje sam imala, od putovanja do nekih mojih krasnih radova koje čak nisam ni fotkala, zasićenje ili moja lijenost...moglo bi to biti razlog.
Skoro 2 godine moja glavna inspiracija i okupacija je moj dragi unuk Edi. Kad je moja snaha počela raditi nekako se podrazumjevalo da deda i ja preuzmemo brigu o njemu što nas je jako razveselilo i dalo nam krila. Vrtić u toj dobi (tada mu je bilo godina dana) nije dolazio u obzir. Možda kad napuni 3 godine da krene u Montessori vrtić, to nam se čini kao najbolja varijanta. U Sarajevu Montessori vrtić ne postoji za djecu mlađu od 3 godine. Zato je baka provela dane i noći pretražujući i čitajući literaturu koja bi me bar donekle uputila u načine odrastanja, otkrivanja i učenja po ovoj metodi. Zašto smo izabrali baš Montessori?
A što bi jedna baka koja voli kreativni način izražavanja drugo izabrala kad je ova metoda upravo takva, prvenstveno kreativna.....Kroz divnu kreativnu igru djeca dolaze do mnogo ozbiljnih saznanja bez prisile da to savladaju.
Vrijeme koje je iza nas je uglavnom bilo provedeno u spontanom razvoju motorike što smo i uspjeli uz igrice i divno smo se zabavljali....Sad su pred nama "ozbiljni zadaci" i mislim da ćemo ih savladati kao i sve do sada.
Ova fotka je napravljena u augustu gdje moj Edi kroz rupicu na boci ubacuje slamcice.
Tada mu je bilo 15 mjeseci i vrlo uspjesno je to radio...
I tako vam ja provodim dane, uživajući u svakom momentu provedenom s jednim malim preslatkim bićem.
Sad je Edi već veliki, lijepo ručka, ponavlja sve što čuje, traži da se igramo...ma pravo je bogatstvo.
Slobodnog vremena imam noću kad ponešto kreativno uradim ali sve to nekako sporo ide.
Nadam se da ću se konačno ponovo uključiti u ovaj blogerski svijet i ponešto pokazati što radim.
Do tada lijep pozdrav svim mojim dragim čitateljima, nadam se da me niste zaboravili.
Velika pusa
vaša Phoenix
